Decembar 2024.
Samostalna izložba
Istočno od kraja
Kada se pred mojim očima našao azijski foto-ciklus Pavla Kovača, osjetio sam duboku uznemirenost. Fotografije pred sobom nisam posmatrao, već sam u njih - zurio, potpuno opčinjen. Kao čovjek čije se oko davno naviklo na dramatične i upečatljive vizuelne senzacije, znao sam da tu opčinjenost nije potakla Kovačeva virtuozna tehne, da ona izvire odnekud iz dubine mog bića. A onda sam se sjetio davno pročitane kosmogonijske poeme Panute Bantanga i njenog stiha
samo su boje i snovi raspodijeljeni pravično i nezasluženo.
To je prisjećanje rastumačilo moju uznemirenost. Nudeći mom oku čudesnost boja, koje pri svakom narednom pogledu na drugačiji način oživljavaju bića i prostore na fotografijama, Kovač me je perfidno i podmuklo uveo u carstvo snova, na čemu sam mu beskrajno zahvalan.
Neko brzoplet će ustvrditi da u ovim fotografijama ima malo ili čak nimalo snovitog, jer Kovačev objektiv svaki put nemilosrdno ščepa stvarnost, ne dopuštajući joj da se skriva iza maglovitosti i optičkih distorzija. Taj je njegov realizam, međutim, samo privid i površinska atribucija. Snovitost ovog ciklusa čedo je uglova i odnosa među njima - ugla iz kog umjetnik posmatra svijet i njegova bića, ugla kojim se bića postavljaju u odnosu na svijet i ugla iz kog pristupa posmatrač.
Lavirint što ga grade ti uglovi nastanjuju intuicije i slutnje, njegovim hodnicima promiču snoviđenja koja će posmatraču biti zbunjujuće bliska i poznata i koja će ga izazivački poticati na zapitanost. Premda nikad nisam pohodio Aziju, pogotovo ne onu daleku, ove su fotografije u meni budile nekakav déjà vu, u početku uznemiravajući a kasnije sve ugodniji. A onda mi je sinulo - ta čovječanstvu su intuicije zajedničke ili su barem povezane zajedničkim izvorištem. I upravo stoga što su mu intuicije zajedničke, i iskustva su mu slična i međusobno se razumijevaju i dopunjavaju.
A pitanje iskustva ključ je za razumijevanje ovog Kovačevog ciklusa u kom umjetnik, ispod već spomenute virtuoznosti, otvara, više u prostoru intuicije nego filozofskog promišljanja, pitanje odnosa između iskustva umjetnika, iskustva bića koje nije samo objekat umjetničkog stvaranja već je i saučesnik u tom procesu i iskustva posmatrača koje, premda dolazi naknadno, takođe saučestvuje u stvaralačkom činu. Sraz ta tri iskustva osvjetljava staze kojima valja ići ka razumijevanju ontologije svijeta i načina na koji iskustvo svijeta učestvuje u zrenju njegove ontologije.
Za razliku od Okcidenta, na kom život postaje gradski, pa samim tim i državni fenomen, čak i kad je ruralan, i na kom život uzmiče pred mišljenjem, i to ne onim u kom treperi žiška iskonske filozofske začuđenosti, već onim utilitarnim, dakle hijerarhijskim, pa samim tim i dehumanizovanim, na Orijentu život još uvijek zna da, prije svega, mora biti življen. A da bi bio življen, potrebni su mu i snaga i blagost, i misao i san. Naravno, i boje, jer bez boja svijeta ni života u njemu - nema.
Kovač očito razumijeva daleki Orijent, a dokaz tog razumijevanja njegov je pristup Orijentu, lišen svake egzotizacije i apriorno zadate estetizacije kao ideološkog postupka. Umjesto toga, on mu pristupa onako kako bismo morali pristupati i samima sebi - kao činjenici, ali i kao slutnji. Pristupa mu kao ravnome sebi, jer zna da bi svaki drugi pristup bio pogrešan i vodio bi u zastranjenje. Zato Kovač stvara ne samo dragocjen i raskošan vizuelni dokument i čudesan putopis, već i istinsko umjetničko djelo iz kog gledaoca, poput tigra u džungli, neprekidno zaskaču nova, dramatična i bitna filozofska i poetička pitanja, skupa s onim davno postavljenim pitanjima, poput Gogenovog D'où venons-nous? Qui sommes-nous? Où allons-nous?
Nadasve pošten i reciprocitetan odnos što ga Kovač kroz svoj objektiv gradi sa Orijentom blagorodno je nagrađen djelom koje pred posmatrača ne postavlja obavezu tumačenja unutar unaprijed zadatog očekivanja. Evropski posmatrač pred fotografijom će evropskog ribara skoro nužno zalutati u egzistencijalistička ili čak vulgarna politička promišljanja, vjerujući da tako ispunjava obavezu intelektualnog angažmana.
Kovačeva fotografija azijskog ribara posmatraču kroz zanatsku vrsnost i kroz poetičko kadriranje nudi boje iz kojih dopire i miris ulovljene ribe, zibanje čamca na vodi, čak i dah ribara. Taj dah nema snagu da ponudi odgovore o ribarovom životu, ali je itekako moćan da podsjeti kako tamo gdje ima daha uvijek mora biti i sna. Shvatimo li da bi taj san mogao biti i naš, podsjete li nas dah i pogled azijskog ribara ili djeteta na činjenicu da postoje i naš dah i naš pogled, kao jedini autentični dokazi našeg življenja, znaćemo zašto je vrijedilo krenuti sa Kovačem u njegovu azijsku avanturu.
Završavam ovaj tekst priznanjem da sam još uvijek zatečen i zbunjen silinom senzacija i bezbrojnošću asocijacija što ih je ovaj ciklus fotografija u meni potaknuo. To je priznanje nužno kako bih nakon njega mogao priznati i to da nisam siguran da li sam zaista čitao na početku spomenutu poemu Panute Bantanga ili je i ona samo jedno od snoviđenja koja su mi se ukazala u čudesnom azijskom lavirintu Pavla Kovača.
Elis Bektaš